Zajedno 30 godina

Počeci pokreta za prava osoba s invaliditetom u ex Jugoslaviji sežu u rane sedamdesete godine prošlog stoljeća. Tada su u svim glavnim gradovima republika osnovana društva osoba s invaliditetom. Zbog novog modela financiranja društava sredstvima igara na sreću, početkom osamdesetih  počinju se osnivati društva po općinama.

Tako je u listopadu 1984. godine održana osnivačka Skupština Društva distrofičara, invalida cerebralne i dječje paralize i ostalih tjelesnih invalida Slavonski Brod kojoj su iz republičkih saveza prisustvovali:  legenda pokreta, pokojni Stjepan Bosak i nama draga suradnica i prijateljica Manda Knežević. Skupštini je prisustvovalo 10-ak osoba: Mirjana Buljan, Juro Marić, Zdravka Jerković, Stjepan Krušelj, Mato Crnković,  Gordana Mišković….od kojih su neki,  kako vidimo, još uvijek aktivni. Za prvog predsjednika izabran je Mato Crnković, otac djeteta s invaliditetom. Za početničke korake u radu prostor nam je ustupilo Društvo slijepih.

Nakon smrti g. Crnkovića 1988. godine v.d. predsjednicom postaje prof. reh. Željka Vučinić koja je, zajedno sa dr. Slavicom Pitlović zaslužna za uvođenje registra neurorizične djece u općini, za ranu dijagnostiku i intervenciju. Mnogi naši članovi su svoje prve riječi i prve korake napravili uz prof. Vučinić. Kada je, pri Općoj bolnici 1991. otvorena ambulanta za defektološke vježbe, prof. Vučinić počinje raditi, a predsjednicom postaje  Krunoslava Žunić.  Nažalost, početkom 1992. nekako s prvim uzbunama za opću opasnost, umire nam Krunka i na Izvanrednoj Skupštini za predsjednicu je  izabrana Gordana Mišković koja je na toj funkciji  već 22 godine, odnosno 6. mandat.  Bio je rat i  bilo je malo prostora i mogućnosti da se napravi nešto veliko za osobe s invaliditetom. Prioritetni zadatak je bio izmjestiti djecu s teškoćama u razvoju sa majkama izvan ratnog područja. Uz pomoć Ministarstva socijalne skrbi 20-ak djece s majkama izmješteno je u Dom za djecu invalide,  Oštro u Kraljevici.

Nažalost, rat je nastavljen još dugo nakon što su utihnuli topovi i puške. U zemlji bremenitoj problemima nije bilo vremena, a još manje novaca za potrebe osoba s invaliditetom. Udruga se snalazila kako je mogla i koristila maksimalno što se tada moglo. Kako je u to vrijeme u zemlju stizalo mnoštvo pošiljki humanitarne pomoći iz cijelog svijeta, iskoristili smo priliku uspostaviti dobre kontakte s donatorima. U tome je posebno vješt bio Antun Đurek, tata jednog člana, tako da smo uspjeli  naše članove egzistencijalno i materijalno pomoći u odjeći, obući, hrani, ortopedskim pomagalima. S nekim od tih donatora zadržana je dobra suradnja i dan danas. Bitno je spomenuti da nam je Rotary club iz Landshuta do sada donirao 4 kombija. Tri kombija su se koristila za prijevoz djece na rehabilitaciju u Zlatni cekin, a jedan je koristila udruga za svoje potrebe do 2004. godine kada je zajedničkim sredstvima Grada i Županije kupljen i opremljen kombi koji i sad koristimo, svakodnevno i maksimalno.

Tih ratnih godina Društvo mijenja naziv u Udruga i  preseljava u jednu prostoriju u Domu umirovljenika s mogućnošću korištenja zajedničkih prostora Doma, kad god nam je za neku prigodu bilo potrebno. Iako se Dom nalazio u samom središtu grada i iako smo uživali veliko gostoprimstvo djelatnika Doma i osjećali se slobodno, bio nam je nužno potreban veći prostor kako bi mogli razviti svoje aktivnosti. Godine 1998. od Grada dobivamo na korištenje prostor u Naselju Andrije Hebranga 5/15, veličine 50m². Već tada smo znali da nam je i taj prostor premalo za sve potrebe, ali „gdje čeljad nije bijesna, ni kuća nije tijesna“  svakodnevno se u njemu obavljao redovan rad s članovima, ali su se  održavale i razne radionice, druženja, proslave…..
Usko se surađivalo s nacionalnim savezima tako da su predstavnici Udruge gotovo uvijek bili u upravnim odborima saveza i sudjelujući na raznim edukativnim skupovima.  Aktivno smo sudjelovali u postupcima donošenja zakonskih propisa, često i kao inicijatori.

Podrazumijeva se da je Udruga svoju vidljivost najviše postigla na lokalnoj razini. Uklanjanje arhitektonskih barijera, više označenih parkirališnih mjesta, prilagođena ginekološka ambulanta, kampanje za razvoj tolerancije prema različitostima….sve su to iznijeli aktivisti Udruge.
Svjesni da se najviše može postići „kad se male ruke slože“ inicirali smo i aktivno odradili postupak osnivanja Povjerenstva za osobe s invaliditetom Grada Slavonskog Broda, a koje je potom izradilo Lokalnu strategiju izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom. Strategiju je potpisao gradonačelnik i jako je važan dokument za stvaranje boljih uvjeta života osoba s invaliditetom u gradu. Istina, nismo zadovoljni dinamikom provođenja mjera iz Strategije, ali mora se priznati da se vide pomaci.
Udruga je prepoznata kao jedna od najaktivnijih organizacija civilnog društva na području u kojem djeluje.

Kao i sve organizacije civilnog društva prilagođavali smo se novim zakonskim odredbama i modalitetima rada udruga. Prijavljivali smo projektne ideje na sve natječaje koji bi bili važni za našu djelatnost i uglavnom smo dobivali sredstva. Rad udruge se proširivao i 2006. godine je zaposlena prva djelatnica, administrativna tajnica. Danas broj zaposlenih varira od 24 do 30 osoba. Godine 2007. se uključujemo i u projekt osobne asistencije, u početku sa 4 korisnika, da bi već za dvije godine 11 korisnika bilo uključeno u program. Kako nažalost već par godina nema proširenja broja korisnika i sada ih imamo 11 i naravno, 11 zaposlenih osobnih  asistenata/tica.
S programom „Udruga – naš drugi dom“ koji s provedbom započinje 2011.godine, zapošljava se 5 djelatnica i to: voditeljica programa, jedna domaćica u poludnevnom boravku i 3 domaćice u aktivnosti Pomoć u kući. Kako poludnevni boravak zaista nismo mogli provoditi u naših 50m², u istom naselju iznajmljujemo  prostor veličine 120m². I zaista, u posljednje 3 godine taj prostor postaje „naš drugi dom“.

O svim aktivnostima koje se u njemu obavljaju,  više u slici i riječi, u  nastavku Zvjezdice.
Unazad 4 godine redovno smo, dok ih je bilo, koristili mjere Javnih radova za zapošljavanje potrebnog kadra, prije svega domaćica u pomoći u kući. Na taj način omogućeno je da više korisnika dobije ovu uslugu.

Posebno treba spomenuti naš prvi EU projekt „Zapošljivost unatoč invaliditetu“ kojeg smo, uz veliku pomoć Razvojne agencije Grada Slavonskog Broda, provodili kroz 2011. i 2012. godinu. Iako se ne možemo pohvaliti da se nakon projekta zaposlila neka osoba s invaliditetom, rezultati su više nego vidljivi i to najviše u povećanju kompetentnosti, znanja, ali i kvalifikacija osoba koje su bile korisnici projekta.
Naziv Udruge distrofičara, invalida cerebralne i dječje paralize i ostalih tjelesnih invalida Slavonski Brod često je bio kamen spoticanja. Teško za razumjeti, napisati, izgovoriti. Odlučili smo stoga naziv udruge pojednostaviti i skratiti. Na Izbornoj skupštini 2012. godine udruga mijenja naziv u UDRUGA OSOBA S INVALIDITETOM SLAVONSKI BROD „LOCO-MOTO“.

S povećanjem obima posla povećavao se i broj djelatnika, ali i volontera, i postalo je naporno raditi na dvije lokacije. Nakon više različitih varijanti rješavanja problema prostora,  Grad Slavonski Brod nam dodjeljuje prostor koji se također nalazi u Naselju Andrije Hebranga i veličine je 176m².
Ljepši poklon za 30-ti rođendan nismo mogli željeti. Prostor se uređuje, a mi obećavamo da ćemo raditi još više i upornije za bolji život osoba s invaliditetom u našem gradu.